PORKI UNI BREK!

Histri. Ono što uglavnom najčešće znamo je kako naš poluotok poprima ime od tog tajanstvenog naroda. Znamo kako su imali kralja. Kako Epulon umjesto da postane rimskim robom radije odabire «slobodu», gdje prije ubija svoju obitelj a potom i sebe. Što nam svakako ukazuje da to nije bilo obično «pleme», već narod sa jakom samosviješću i čvrstom «ideologijom». Rim je tada, nakon poraza Nezakcija slavio puna dva dana. Što isto ukazuje kako osvajanje histarskog poluotoka makar Rimljani bili u mnogo većem broju, nije bila samo rutinska stvar. No, tko su u biti ti tajnoviti gusari?! Dali su zaista bili gusari ili pak samo naoružani moreplovci koji su trgovali tada nepredvidivim Sredozemljem. Plovili su lađama sličnim onim vikinškim. Šljemovi su, također slično onim vikinškim (stripovskim) šljemovima imali rogove. Pretpostavlja se kako su rogovi osim simbola plodnosti zapravo i simbol Venere. Zapravo, kada Venera radi putanju oko sunca ona stvara konturu roga. Što je vjerojatno bio jedan od razloga da su mnoge stare civilizacije na Sredozemlju odabirale «rogate likove» za božanstva koje simboliziraju plodnost. Odatle i moja osobna teza, kako nije samo puka koincidencija da sumerski naziv za Veneru; Ištar (star, stern). Nedvojbeno podsjeća na Istar ili Histar, odnosno Istra kada nazivu odmaknemo onaj latinski «h». Nepojmljivo je kako jedna tako samosvjesna civilizacija nije imala svoj pisani jezik. Odnosno, možda je i više nepojmljivo kako u XXI stoljeću još nismo uspjeli pronaći ništa što bi nas dovelo do neke više spoznaje o tajnama Histra. Jako je malo otkriveno i dokazano o tom našem povijesnom periodu. No, radi li se o igri slučaja ili se iza cijelog tog povijesnog doba krije neka zavjera.

Ono što sada znamo i možemo uzeti za sigurno, je kako Histri nisu bili ilirskoga roda, kao što im se to do nedavno pripisivalo. Oni su poput njihovih prijateljskih susjeda Etruščana bili zapravo zasebna etnička skupina koja je u njihovom profinjenom umjetničkom izražavanju imala više keltske no ilirske figurativnosti. Čak znamo kako je kraljica Teuta, makar jako poštivala taj narod, nikada nije priznavala Histre kao ilirskoga roda. Možda je zapravo to jedan od razloga koji se krije iza neke hipotetičke zavjere, našega slavenskoga doba. Jer, tko smo svi mi zapravo ako ne možemo dokazati naše postojanje na ovom teritoriju Europe. Za vrijeme Jugoslavije je svakako bilo razumljivo da se jedna civilizacija koja ne ide u doprinos ideologiji «bratstva i jedinstva», zapravo pokušava zataškati i na kraju svrstati u ilirske redove, kako bi bila prihvatljivija. No, kako je danas za sve nas zapravo novo doba. Nije razumljivo zašto taj biser kulture ne znamo pravilno iskoristiti i posvetiti mu potrebne pažnje. Zašto držimo u ladici ono što bi za sve narode u Europi bilo više od ponosa prezentirati svjetskoj sceni. Što se zapravo dešava i zašto se nije ništa promijenilo. Razlog je možda da vuk mijenja dlaku, ne mijenja narav. Pa je i s toga vidljivo kako cijela naša politička postava, bez obzira na nove kravate ili stranku pripadnosti, zapravo pripada još uvijek onom starom mentalnom sklopu. Sklopu kojemu je pragmatika na žalost jedna velika nepoznanica. Što je pak sa drugom stranom medalje. Histarska je bogata povijest dakako bila vrući kesten i za nekadašnju fašističku Italiju. Talijansko desničarskim pretenzijama na naše teritorije svakako nije išlo u korist veličati bilo što a da je iz predrimske povijesti. Tako da se o Nezakciju ne slučajno najviše piše tek kao o kasnijem rimskom gradu. Razumljivo je s toga kako su i sama iskapanja zapravo započeta prije, za vrijeme tolerantnije austrijske vladavine.

U cijeloj toj hipotetičkoj intrigi zavjere, zapravo zapostavljamo samo jednu stvar. Same Histre i ono što su nam ostavili. Možda mi zapravo takvu ostavštinu i ne zaslužujemo :)

Pogledajte vi ovu fotku (slikano prije 30min), sve govori!

Imamo jedan od najljepših i najočuvanijih rimskih amfiteatra na svijetu, kojega svakodnevno posjećuju turisti iz cijeloga svijeta. Pa gledajte preko kojeg blata i nereda moraju prolaziti.

Upravo je ovo mogla biti fotografija nekog od turista. Eto, to nam je pulska razglednica. Žalosno! Jedva čekam te lokalne izbore, ako ništa barem znam za koga NEĆU glasati.

Ne uspiješ se ni okrenuti kad ono čuješ opet o nekakvim štoricama koje su izgleda moguće samo u našoj maloj i čudesnoj zemlji. Svi znate koliko nam je trebalo da uopće uđemo u neki krug europskih (svjetskih) regija vina (...gdje još nismo u potpunosti). Koliko je truda i volje uloženo sa strane pojedinca, koji su u neizvjesnim situacijama kakvim vladaju u nas započeli sa osobnom investicijom u vinogradarstvo. Osobnom, jer nažalost naš bankarski sistem još nije prilagođen običnim smrtnicima i poduzetnicima, već samo «legalnom lihvarstvu». Odnosno nije prilagođen europskom bankarstvu, gdje je cilj da svaka nacionalna banka štiti nacionalne interese. Drugim riječima, banke su svugdje (i ne samo…) u Europi u potpunoj službi domaćeg gospodarstva, ne obrnuto! Nemojte me krivo shvatiti, nisam od onih koji se protivi ulasku stranih banaka u Hrvatsku. Već od onih, koji se pita zašto se pokrivaju oči pred tim istim bankama koje nam postavljaju svoja pravila, i zašto mi nemamo nikakvih nacionalnih parametara prema kojim će se te iste banke ponašati. Odgovor je jednostavan i taj nas odgovor vječito prati… Zato jer nismo složni. Dok su u Europi davno shvatili kako je netko jači udruživanjem, banke su se tamo na vrijeme udružile u grupe ili konzorcije. Iste te grupe koje danas posjeduju banke i u Hrvatskoj. No, to je svakako i odraz naše cjelokupne monthypythonske političke scene. Koja umjesto da se bavi konkretnim potezima, bavi se totalnim glupostima gdje sa nekakvim nebuloznim zakonskim odredbama kao što je famozni «0.00 promila», na onu staru staljinističku metodu samo skreće pozornost od važnijih tema.

Dakle, proteklih se desetak godina drastično popravila kvaliteta vinske ponude, pogotovo u Istri. Svakako mi je drago i ponosim se time što je moja regija predvodila tom boomu, sada već velikih hrvatskih kvalitetnih vina. Ako bolje pogledamo, sva ta poznata «nova» vina na našoj sceni proizlaze iz privatnih obiteljskih podruma. Što je samo jedan pokazatelj više, kako je vrhunska kvaliteta nedostižna u serijskoj industrijskoj proizvodnji. Neki su se vinari kako bi postigli taj svoj cilj namučili više, neki manje. No, to i nije toliko bitno, koliko mi je drago da je na kraju rezultat postignut. Tako da neću nikoga imenovati i ulaziti u detalj kad spominjem naš istarski tzv. «trio fantasticus», kojemu je svakako bilo mnogo lakše nego drugim vinarima iza kojih nije stajala lokalna politika. Zato ovdje vrijedi samo jedno pravilo; Prije nego što pijete vino pogledajte vinareve ruke, jer dobro vino proizlazi iz dobrog grožđa.

Naša nacionalna politika ovdje opet skreće sa putanje i prelazi na osobnu politiku, koja započinje sa tihim gušenjem male privrede. Osim što je velikanima dozvoljeno sve i više, dozvoljeno im je da uništavaju sve što je do sada mukom stečeno. Badelu, Dalmacijavinu, Agrokoru i Roto prometu, jednostavno kao i Jamesu Bondu odobreno je onih «00», ali ne promila nego «licence to kill». Todorić, koji je nedavno kupio Agrolagunu Poreč, preventivno je otkupio i «svo» grožđe u Istri. Kako bi devalvirao vrijednost grožđa i odvratio ga od prodaje malim vinarima, podigao mu je cijenu na vrtoglavih od 5 do 8 kuna. Da bi pak s druge strane uvozio cisterne od kooperanata iz Makedonije! Tako da ćemo uskoro imati dobra «domaća» autohtona makedonska vina, a da toga nećemo biti ni svjesni, jer naravno opet ima rupa i rupica u zakonu.

No, što mi tu mali ljudi možemo?! Možemo itekako! Kupovati ono što je bolje. Kupovati vina provjerenih proizvođača a ne «mačka u vreći». Našom «izbirljivošću» možemo doprinijeti mnogo, ne samo u razvoju tih malih obiteljskih poduzetništva, već i u poticaju na bolju kvalitetu istih!

Sezona tartufa je u tijeku, a o čemu drugo pisati nego o tom plemenitom gomolju kojega su poznavali već i Rimljani, ne u «tolikoj mjeri» kao danas naravno. Tajna tartufa, osim što slavi moćnim afrodizijakom, je u tome da ga se u kužini mora koristiti toliko da se ne prekrije okus vašeg jela, već da okus jela njime bude dodatno izražen. Svi znate kako Istra osim nekoliko «crnih», ima i famozni «bijeli» tartuf (Tuber Magnatum Pico), kralj kraljeva okusa. Naš je problem jedino što taj «isti» tartuf imaju (u svijetu samo) još u Albi. Zašto bi to uopće bio problem?! Eh, tu sada počinje naša priča…

Alba je mali gradić pokrajine Piemonte u Italiji. Svu svoju slavu taj je gradić dužan «bijelom» tartufu. Tartuf kojeg su čak već samim njegovim imenom gledali zaštititi, pa se tako tamo zove «Tartuffo bianco d'Alba». Godinama su ulagali u to da se njihov gomolj svjetski proslavi, tako da je tamo to postala ogromna «industrija». Počeli su otvarati razne institute za istraživanja tartufa, ulagati u obrazovanje lokalnog stanovništva, u ugostiteljstvo, a ponajviše u jaki marketing. Marketing kojeg mi možemo samo sanjati, a svi znamo koliko im to ide od ruke. Najprije, kako bi se dala vrijednost tom proizvodu, jer je to već postao «proizvod», morali su ga postaviti na međunarodnu licitaciju. Licitaciju na kojoj su nakon napornog marketinga, redovno svake godine prisutni «najjači» potrošači. Ponajprije bogati kupci iz Teksasa i Japana, zatim Nizozemci pa Nijemci. Naravno, netko na licitaciji mora i obraniti kakvoću proizvoda kako bi postigli tu njihovu famoznu cijenu. Jer nije cijena visoka, kao što mnogi misle (samo) zbog toga jer se tartuf teško pronalazi. Tako da su Talijani, kroz te svoje nacionalne (ne regionalne!!!) institute, školovali «kritičare» odnosno degustatore tartufa. Genijalno. Uglavnom, stavili su na noge cijeli jedan složeni mehanizam «ponude i potražnje».

Problem je danas kod njih sljedeći. Nemaju toliku količinu tartufa koja bi zadovoljila potražnju, i njihov tartuf nije takve kakvoće kao naš. To naravno oni jako dobro znaju. Zbog sve više poljoprivredno obrađenog zemljišta, ponajviše vinograda, tartufi su na tom području skoro pa izgubili svoje prirodno stanište. Dok svi znamo kako ih je nemoguće umjetno proizvesti.

Sada smo se ovdje mi nekako našli na meti. Kako?! Imamo sve preduvjete da preuzmemo njihovu štafetu, te da ih preko noći pometemo sa svjetske scene. Postali smo im potencijalno opasni. Samo što… (1.) Mi nismo složni u bilo čemu; (2.) Mi nemamo nikakav plan ni strategiju; (3.) Mi nemamo tko bi uopće to sve pokrenuo. Drugim riječima, mi smo iz tih razloga postali njihovi «psi tartufari» koji mašući repom radimo upravo ono što se od nas očekuje.

Naši se poznati «tartufari», umjesto da konačno osnuju neki konzorcij koji će štititi njihova prava i interese. Djetinjasto međusobno nadmeću tko je bolji. Nikako da konačno shvate da će jedino zajedno biti bolji od opake konkurencije. Umjesto što se konstantno ulizujemo, i to baš onome kome bi trebali konkurirati. Svakako, nemojmo biti u zabludi neće naši susjedi dozvoliti da ta njihova velebna investicija propadne tek tako, još da joj neka mala «beznačajna» zemljica bude najjači konkurent. Oni jako dobro znaju za uzrečicu «zavadi pa vladaj», tako da je švercanje tartufa na Buzeštini još uvijek nažalost jako unosan posao. Nije ljudima za zamjeriti. Već glupom sistemu, kojemu nije zadatak toliko da kažnjava, nego ponajprije da ponudi alternativu. Netko će pak pomisliti, ali ipak se nešto razvija na tom području. Ipak se pojavljuju razni proizvodi zahvaljujući kojima se taj naš tartuf prerađuje doma. Pohvalno, ali mislimo li mi da je to nečija samo slučajna zamisao?! Da iza svega toga ne stoje opet malo drugačiji interesi, koji diktiraju cijene tartufa kod nas?!

Bilo je čak i «maštovitog» pokušaja Turističke zajednice županije, da se obilježe restorani koji garantiraju kvalitetan tartuf. Naravno, i ne treba izmišljati «toplu vodu», sve po uzoru na restorane u Italiji. To je bez danjega prijeko potrebno za stvoriti antagonizam među ugostiteljima, te doprinijeti kvaliteti ponude. No, tko bi trebao biti kompetentan za donositi te neke selektivne odluke, i po kojem uzoru. Zar opet po starom dobrom uzoru «poltike» ili?!

Odvezao sam se malo do Rovinja, danas je bio prekrasan dan. Taj feeling tamo je uvijek nešto posebno. Šteta što drugi gradići nisu tako uređeni. Recimo stari Labin, koji me jako podsjeća na Rovinj je isto prelijepo mjestašce, a bilo bi i ljepše da mu se posveti još pažnje.

Rovinj kao da se nekako budi u zadnje vrijeme, ona ulica Švalbe nakon što se tamo otvorio «Angelo d'Oro» počinje dobivati neki čudan šarm. Šteta je jedino što su posjekli ona stabla ispred TDRa, valjda je nekom arhitekti bilo da se više istakne bajadera. Kažu da je zbog neke boleštine na stabalima, ali ja ne vjerujem. Ako zalutate do Rovinja, svakako probajte pizzu «GoGo» u pizzeriji «Da Sergio» u Griziji. Odlična pizza, tanko hrskavo tijesto sa rokuljom, pršutom i pomodorinima. Svakako, gušti su gušti netko pak voli onu debelu «američku» pizzu tzv. štramac. Ne volite li pizzu, restoran «Monte» ispod Fume, ili krčma (krčma?!) «Ulika» u ulici Švalbe… Isprobano. Nakon malog objeda valja baciti oko na onaj «multimedjalni» projekat o batani dole na rivi, ipak su se potrudili. Mogli bi se dosta nas ugledati na rovinježe. Nije ni čudno što su englezi, ameri i nizozemci počeli kao ludi kupovati kuće oko Sv.Fume, neki od njih čuo sam ovamo čak bježe iz prenapučene Venecije.

Ah, i ne zaboravite dočekati zalazak sunca u «Skipperu» na marini. Naravno, strogo uz čašicu (samo i jedino) pravog rovinjskog pelinkovca :))

Koliki bi od onih koji živite u Puli (ne samo…), hitjeli koji put na večer izaći vani, popiti biricu ili čašu dobrog vina a pritom ne razmišljati o tome kako ćemo zbog toga dobiti po prstima. Ah, jadni mi sa tim novim zakonima, svi i onako znamo kako služe jedino punjenju proračunskih rupa a ne sigurnosti u prometu. No, svi i dalje pokorno šutimo dok nas «organi reda» globe zbog toga jer smo možda pojeli neki kolač u kojemu je bilo malo više ruma. Dok nas sakriveni iza nekog gradskog ugla trljajući dlanove pozorno čekaju kako bi nas danju zatekli bez upaljenih svijetla. Dekadentno ali istinito, to nam se stvarno događa. Još malo pa ćemo kolnikom moći šetati samo ako imamo propisne cipele, koje naravno prodaje samo jedna firma u Hrvatskoj a čiji je vlasnik u bližem rodu nekome od političara.

Uglavnom, izaći vani na piće nakon napornog radnog dana ili ne?! To je postala dilema mnogih od nas. Pula je ionako poznata tako što je raštrkana, pa je izlazak bez auta jednostavno nezamisliv, još ako netko dolazi iz okolnih mjesta. Dobro, imamo javni prijevoz?! Jedino što taj javni prijevoz ne vozi u večernje sate. Bilo je pokušaja, autobus koji je ljetos prevozio kasno u noć iz Medulina u Pulu, samo što ga «dobri dečki» nisu još i zapalili. Tako da ostaje varijanta, idem sa svojim autom ili sa autom od prijatelja. Jedino, koja je fora izaći ti popiješ čašicu točenog a prijatelj ne smije. Nije baš neki gušt piti sam, uostalom rijetko tko da i izlazi samo zbog pića. Ostaje nam samo jedna solucija na kraju… Taxi!?

Ajme, taxi u Puli. Pa takvih više nema ni na Kusturičinim filmovima. Osim dva nova automobila koji liče na taxi, sve ostalo su stare prljave olupine koje voze likovi iz stripova. Ne samo to, znate li koliko taj taxi košta?! Pričali mi prijatelji iz Londona koji su nedavno bili u posjeti, kako im je taksist od grada do aerodroma (8 km) naplatio čak 190 kuna! Ljudi moji, pa povratna avio karta za Zagreb košta 300 kuna. Gdje mi živimo?! Mnogi se od nas još sjećaju onih primitivnih skandala, između taxista i citycara, kojemu je kumovao (naravno) Grad Pula. Taj citycar barem liči na neko službeno vozilo, osim toga i vozači imaju neku uniformu i izgledaju pristojno. Cijena prijevoza da ne govorim, vozi te za 25 kuna. Jedino što više nakon svih zavrzlama ne znam, vozi li još taj citycar ili ne?! Bilo kako bilo, turisti koji dođu u grad i onako ne znaju da postoji nešto što se zove citycar, jer svugdje u svijetu normalno postoji taxi služba. Taxi automobili koji su inače svi jednaki (barem po boji), mogu se zaustaviti na cesti, i najbitnije od svega jeftini su! Zašto li je kod nas to tako skupo. Zato jer naravno taxisti žele zaraditi plaču jednom vožnjom, tako da sljedeća tri dana dok im ne ponestane love ne moraju raditi. Zato jer naravno nemaju konkurencije! Blažena ta konkurencija, zašto kod nas nitko ne otvori firmu kao onu u Lovranu (ok, opet gradska vlast). Taxi koji te za 10 kuna vozi iz Opatije za Rijeku, fenomenalno. E, onda stvarno dođe gušt za ostaviti auto doma i otići vani s društvom na piće, i fućka mi se za sve ove mjere «sigurnosti u prometu» naše male policijske zemlje.

Nije potrebno da posebno opisujem pojam štriga, svatko tko je iz Istre (i Kvarnera) jako dobro zna o čemu je ovdje riječ. Ne želim opisivati čime se «bave» štrige, njihove «antiteze» krsnici (kresnici, kršnici…) i ostala «mitološka bića» na ovom području. Želim samo skrenuti pažnju kako su ta fascinantna bića i legende ovih krajeva nekako kao pred izumiranjem. Potaknuti nas da taj kolektivni imaginarij nekako sačuvamo, kao što bi trebali sačuvati bilo koji element folklora i naše etničke pripadnosti…

Svugdje u svijetu postoje takve ili slične legende o raznim dogodovštinama, "zlodjelima" i čudesnim situacijama. No, bez da ulazimo u sferu pučkog praznovjerja, volio bih spomenuti kako je recimo ono što mi zovemo mora (lat. incubus ili grč. ephialtes), prisutno od davnina u raznim civilizacijama. Tako da se takav fenomen bilježi u Njemačkoj (alp, mara), Meksiku (ciuteteo), južnoj Americi (anhanga), Australiji (mrart) ili čak Japanu (baku). Svi se ti fenomeni razlikuju po samo jednoj varijabli, po interpretaciji. Interpretacija je ta koja uvjetuje našu percepciju u tom pogledu. Svakako to je civilizacijski pojam dobro znam antropolozima. Usredotočivši se na našu kršćansku (zapadno europsku) kulturu, u mnogo čemu se razlikujemo u kolektivnoj indoktrinaciji od neke istočnjačke kulture. Ne govorim kako je jedna kultura «bolja ili lošija» od druge, već kako je bit (postulat) projekcije pojedinih fenomena isti. Jedino što se nazivi (vjerovanja) tih fenomena odnosno percepcija tih naziva razlikuje. No, zadržimo se na našem malom poluotoku i «lokalnim» običajima.

U današnjoj «digitalnoj eri» (N.Negroponte), svatko ima neko svoje mišljenje o takvim fenomenima za razliku od samo prije 50tak godina. Što je bez danljnjega dobro, jer su se na račun monopola informacije nekada vodili krvavi ratovi. Današnji pristup informaciji, još na žalost ne u potpunosti, dovodi do veće tolerancije i zbližavanja različitih kultura. Jer čovjek se od uvijek «plašio» samo jednoga... od onog što ne poznaje!

Želim time otvoreno reći kako je kršćanska kultura kojoj svi mi ovdje pripadamo (bez obzira na vjeru!), uvelike «asimilirala» neke od običaja koje su njegovale prijašnje (pred)civilizacije na ovom području. Tako da danas svi mi u našem folkloru i subkulturi zasigurno još poštujemo neke običaje za koje ni ne znamo odakle proizlaze. Mnogo je tih običaja ili čudnih «rituala» koji zasigurno proizlaze iz staroslavenske ili čak predrimske (histarske; sa elementima keltske) kulture. Treba svakako naglasiti činjenicu kako su se takvi neki običaji do dana današnjeg sačuvali najviše u (ne slučajno) ruralnim sredinama, odakle i etimološki naziv «poganski».

Svatko od nas tko je odrastao u nekom od istarskih sela, zasigurno je iz prve ruke čuo mnogo fascinantnih priča o «urocima», «vradžbinama», ili nevjerojatnim štoricama nalik nekoj od «twinlight zone» serija. Koliko samo ljudi za neke osobe vjeruje kako su štrige, te redovno kod susreta s takvom osobom u džepu «drži rogove». Smiješno zar ne?! Smiješno ili ne, mnogi pa i nesvjesno rade to još dan danas. To je jednostavno jedan mali dio naše subkulture kojeg smatram da trebamo «zaštititi». Kojeg možda možemo i iskoristiti, kao što su u Škotskoj iskoristili stare dvorce koje «posjećuju duhovi». Tako primjerice, kao što sada imamo «vinske ceste» ili recentno «ceste maslinova ulja», zašto ne bi imali i uštrigane ceste?! Prepričavali prolaznicima kako se između Krmeda i Smoljanci kod one škružere redovito sastaju štrige koje plešu pod punim mjesecom. Prepričavali o nekadašnjim famoznim štrigama, štrigunima i krsnicima iz okolice Nezakcija (Vizače: Valtura, Muntić, Loborika), ili o legendi perojskoga vampira. Prepričavali o vodnjanskim «vragolijama» i srednjovjekovnim lomačama u Savičenti. Ah, koliko li je samo takvih štorica…

Možda je posrijedi ipak samo jedna stvar, da svi mi «podsvjesno» nekako previše poštujemo taj naš kolektivni imaginarij. Nekako kao da suosjećamo sa tim drevnim običajima i vidimo potrebu kako to treba «zaštititi» od vanjskoga svijeta. Nekako kao da osjećamo, iako se radilo ponekad o «zlodjelima», «urocima» ili samo zavisti, da je to ipak naša povijest. To je ipak ono nešto što nas veže s prirodom (koja ne poznaje «dobro» i «zlo»)!

Naravno, uvijek tu postoji i druga strana medalje :))

Jeste li ćuli za onu priču kako Švedi nisu imali zakon koji ih štiti od bespravne gradnje, jer naravno nikome tamo ne bi palo ni na pamet da bespravno gradi. Sve do jednog lijepog dana kada je doselio jedan «naš» iz ovih balkanskih strana. Koji je tu švedsku rupu u zakonu iskoristio za temelje svoje bespravne kućice. Što je Švedima bilo nepojmljivo, pa su preko noći izglasali zakon kako bi uklonili taj bespravni objekat. Eh, pošto mi na žalost nemamo švedsko zakonodavstvo i pravni sistem, imamo barem blog pa se možemo izjadati...

Još mi je shvatljivo kada netko želi produžiti garažu za dva metra, pokriti terasu ili od potkrovlja napraviti stan. No, ne razumijem nikako taj mentalni sklop ljudi koji kupe poljoprivrednu parcelu (još pored mora!) i tamo sagrade neku ogromnu ružnu kućerinu sa bezbroj volta i nedovršenom fasadom. Čak bi se i kod onih gradnji, gdje su ishodovane dozvole ako se ne gradi u autohtonom (izvornom) stilu trebalo naplaćivati poseban porez! Tako da se vlasnika (ili investitora) unaprijed demotivira da gradi nešto što nije tipična istarska (mediteranska) arhitektura. Smatram da, ako netko ima uvjete da legalno gradi sebi kuću, bilo bi protiv svake slobode misli (i djela) u jednoj demokratskoj sredini uvjetovati nečiji stil gradnje. No opet, ako ne postoji nikakva «demotivirajuća» mjera, koja će nekoga odvratiti od toga da napravi kuću iz meksičkih sapunica, onda čemu i «urbani planovi» (koji između ostalog ne postoje). Zanimljiva je ta slučajnost kako se nakon pojave prvih meksičkih sapunica (Santa Barbara) na našoj televiziji, dosta kuća «opredijelilo» na neki čudan kićasti stil. Kričavo roza, plava i žuta boja počele su prevladavati fasadama duž lijeve i desne obale našeg poluotoka, da ne govorimo o lavovima na portunu ili nekom verandom sa bezbroj stupova poput Panteona. Tko je kriv za tu «anarhičnu» situaciju?! Svi. Od urednika HRT-a, od onih koji grade nekim «svojim» stilom, pa do nas koji šutimo prekriženih ruku.

Sve naravno navodi na to, kako bi struka trebala obavljati svoj posao. Odnosno, kako arhitekti moraju dati glasa svojoj struci a ne šutjeti podvinuta repa i kukati protiv nevaljanog sistema. Dokle god ljudi rade sebi po volji bez da su, ne represivno kažnjeni (slučaj Jakovčić), nego konstruktivno usmjereni, uvijek će biti ekscesa. Sto ljudi, sto ćudi. Da ne govorimo o rekonstrukciji zgrada u starim gradskim jezgrama poput Rovinja, Poreča, Labina ili Pule. Znate li samo koje su kazne u Veneciji ako svojevoljno (bez gradske komisije za uređenje) odlučite rekonstruirati i to ne eksterijer, već i interijer nekog stana?! Sa takvim bi se, ja bih rekao konstruktivnim globama preko noći popravila slika naših urbanih a i ruralnih sredina. Sjećam se kako je bilo pokušaja, da je Turistička zajednica I.Ž. (ne znam dali još uvijek?) paušalno plaćala arhitekta D.M. iz Pule, kako bi on besplatno(!) savjetovao i izrađivao projekte (u autohtonom stilu) ljudima koji su se kanili baviti agroturizmom. Što se dogodilo?! Ljudi bi jadni dolazili pitati za savjet kako da urede svoju staru kuću, gdje bi im on vrlo rado ponudio izraditi projekat za kojeg je naknadno bez obzira što je već plaćen od T.Z.a opet potraživao novac. Sramotno!

Dakle, opet tako dolazimo do samo jedne konstatacije. Da od silnog smrada glave, ribi ne možemo stati na rep…

Nedavno sam kao Vip GoldMember (ne želim reklamirati tog operatera, dapače…), dobio na poklon knjigu Dobri hrvatski restorani 2004. Pošto sam slab na ono što mi prolazi kroz nepce, to mi je bilo jako drago. Pa sam eto ga, počeo i lagano isprobavati te restorančiće. Kad god imam vremena ponegdje zavirim. Ne bih se ovdje htio pretjerano raširiti pa govoriti o restoranima cijele Hrvatske, ipak je ovo blog o Istri. No, ipak ću samo letimice spomenuti kako (objektivno!) Istra ipak ima najbolje restorane u Lijepoj našoj (gledajući u cjelini). Osim jednog dobrog restorana u Zagrebu i dva u južnoj Dalmaciji, najviše je dobrih restorančića ipak na području Istre i Kvarnera, na što se naravno jako ponosim :)

Netko će se ovdje zasigurno upitati, što će ti vodič Dobri hrvatski restorani 2004. kada imaš Istra gastro vodič?! Eh, ali taj Istra gastro je za mene već od davna izgubio kredibilitet! Svaka čast Lukežu i njegovoj zamisli, treba ipak priznati kako je on pioneer na tom području. No, s vremenom se taj vodič lagano kao pokondirio, nekako kao da je izgubio kriterije, odnosno bolje reći promijenio ih. Za one koji prate tu scenu nije potrebno pretjerano opisivati zašto, pa ću reći samo to kako je moguće da Vela nera ima zvjezdica koliko i Valsabbion, Kukuriku ili Milan?! Bez uvrijede, cilj mi je dati konstruktivnu kritiku a ne «pljuvati» bez pokrića. Nadam se da će Černjul opet doći na glas kao što je bio sa prvom fazom Bodulke, no ako se ne potrudi … Svakako, to su moji osobni stavovi! Ja nisam neka savjetodavna institucija, pa svatko te moje kritike može uzeti kako želi.

S druge strane neki restorančići koji imaju volju i kvalitetu pak ostaju u sjeni. Tako da kod nas uglavnom sve funkcionira po uobičajenom toku. Kako? Nikako. No dobro, ne osjećam se baš najbolje kada moram kritizirati (iako je to kod nas prijeko potrebno), ugodnije mi je nekoga ipak pohvaliti :o) Tako da bih svakako pohvalio jedan restorančić u kojemu sam jučer bio na večerici, a to je Gina. Gina u vodiču Dobri hrvatski restorani 2004. ima samo 2 i pol zvjezdice, što mi je jako krivo i mislim da ta ocjena baš ne stoji?! No, tu se opet vračamo na priču (sponzoriranih) vodiča. Gina je prije svega jedan jako ukusno uređen restoran (uredio ga je izgleda sam vlasnik!), tipo stara konobica ali sa usklađenim urbanim elementima. Vlasnik koji radi i kao konobar, prijazna osoba koja stvarno voli ono što radi (to se osjeti), svakako će vam savjetovati ono što je najbolje na dnevnome redu (friško u štajunu). Pa vam s toga ne preporučam da se trudite oko jelovnika. Isto što se i vina tiče, Gina ima dosta solidan izbor vina gdje će vam ako i niste neki sommelieri (opet) on savjetovati što najbolje ide. Provjereno. Eto, neću se zaustavljati na jelima, bio bi to predugačak post. Savjetovati ću vam samo desert… Semifredo od lavande sa toplim umakom od smokava, a uz to… hm, hm, Muškat od Kozlovića :) Imam samo jednu zamjerku za Ginu, nama cigara :( Pa neka i netko pomisli da sam snob, ali ja tako volim guštirati u životu…

Dobar tek!

Ah, jadna ta naša Pula. Taj grad nikako da pronađe sam sebe, jednostavno je ostao bez identiteta. Neke pute pogledam onu arenu i pomislim kako ju je neko slučajno kao helikopterom spustio u ovu okolinu, jer tu ona nekako kao da ne spada. Što bi samo Ameri dali da imaju ovakavo nešto... a tako malo fali tom gradu.

Nije puno potrebno, samo malo reda i discipline. Kada bi Grad prvo uređivao one neke od prekrasnih austrijskih objekata koji se nalaze na vidljivim lokacijama, a ne one koje su u nekim sporednim uličicama. Ne s toga jer su jedne vrjednije od drugih, već zato jer se tako stvara drugačija slika grada. Tako se turistima koji ovuda prolaze dočaravaju nove «dimenzije» grada, oni su zadovoljniji, ostavljaju više love i daju bolju preporuku. Te se automatski stvaraju uvjeti za obnavljanje i onih «sporednih» objekata. Jučer čitam kako su ljetos ispred Arene globili nekog vodiča što je vodio turiste na njemačkom jeziku dok je imao odobrenu iskaznicu samo za francuski. Čime se mi sve ne bavimo! Šta ne globe one koji prodaju gipsane «suvenire» ispred Arene! Imaju li oni iskaznice za raznorazne Buddhe, Beethovene, kićaste vaze i pepeljare, drugim riječima autohtone istarske suvenire. Bože kad pomislim, šta stranci mogu ovdje vidjeti?! Vodiči kao na pretek trčeći vode grupe od Zlatnih vratiju prema Forumu, ne bi li njihovi pogledi previše lutali po neurednoj «Prvomajskoj». Pitam se, zašto ih ne provedu kroz Giardine da kupe neki «original» Nike sat u jednom od «prekrasnih» shopping punktova :-)

Mislim da riba smrdi ipak od glave, ili ako ne iz ustiju! Od kada imamo ovu gradsku vlast (nije da je ni prošla bila bolja, ali ova…), jedino što zamjećujem da su se na Forumu otvorili nekoliko «vrhunskih» restorana (sramota za grad!) i da se u caffe galeriji Cvajner povećala prodaja žestokih alkoholnih pića (bez obzira na 0,00). Kad će više ti izbori! Još bolje, koga ćemo uopće birati kada dođe do izbora?!

Čitao sam da će se početi uskoro sa «preuređenjem» Foruma. Drugim riječima, poskidati će i prodati stare rimske ploče sa trga! Gdje su ti projekti urbanog uređenja?! Dali je kakav projekt bio negdje javno izložen?! Dali su građani dali svoje mišljenje oko «nekog» od izloženih projekata?! Tko su ti projektanti i dali su oni kompetentni za to?!
Budu li stavili one «pločice za kupatilo» kao u Flanatičkoj, ili one sterilne ploče kao ispred Zlatnih vratiju sa nekim ružnim inoxiranim rukohvatima koji se nikako ne uklapaju uz staru gradsku jezgru, e onda će ga stvarno pretjerati!

Evo, bio ja na weekendu do Zagreba pa sam tamo jučer uz kaffe prolistao Jutarnji… Upao mi je u oko jedan članak pod rubrikom «Salon», razgovor sa Josipom Manolićem, Ivom Gačić i Nenadom Porgesom. Sve mi je to zajedno izgledalo potanko inscenirano, tako da Gačić u jednom trenutku slavo hvali organizaciju Opus Dei, nekako kao u provokaciju (u dogovoru sa kolegom novinarom) čekajući reakciju Nenada Porgesa koji je naknadno u razgovoru priznao da je Slobodni zidar. Očito tema je pogođena. Javnost to gleda sa velikom zanimacijom pošto je «igrom slučaja» DaVincijev kod još i dalje na top listama.

Nakon kaffela i već kad u Zagrebu, prošetao ja malo oko Kaptola da posjetim staru gotičku katedralu (i da budem u temi događaja :-). Kad ono, upala mi je u oko knjižara nakladničke kuće Verbum koja se nalazi u sklopu kaptolske «klerikalne jezgre». Za one koji ne znaju Verbum je izdavač Dekodiranog DaVincijevog koda, knjige koja je pokušala dati protutezu DaVincijevom kodu, očito za Crkvenu instituciju nemalim trnom u oku. Pošto prije, osim tog «dekodiranog» koda nikada nisam kupovao knjige te izdavačke kuće (Kako ćemo ljubiti Isusa Krista, Homoseksualnost s katoličkog gledišta, Druga strana Rock'n'Rolla, Kuda ideš Hrvatska… i slične morbidne knjige nalik konzumističkim vjerskim sektama), bilo je zanimljivo vidjeti ostala izdanja, pa mi je tu ta «objektivnost dekodiranja» odmah pala u očima (i to duplo, jer sam kod čitanja te knjige uvidio da autorica Vjeru poistovjećuje s Crkvom).

No, vratimo se članku u Jutarnjem listu te navodu kako je u Hrvatskoj oko 400 pripadnika organizacije Opus Dei, gdje tu Porges odgovara kako ima otprilike i isti broj Masona. Dobro pitam se, ako u cijeloj državi ima oko 400 Slobodnih zidara, koliko njih ima u Istri? Uvijek me to nekako zanimalo, tim više od kada sam saznao da je naš slavni Mijo Mirković (Mate Balota) i sam bio Mason. Toliko me je to od tada zaintrigiralo da sam gotovo pročitao sve što se na tu temu da pročitati, uključujući i knjige kao Sveta krv, sveti gral i sve knjige C. Knighta i R.Lomasa. Od tada sam postao kao neki «mali ekspert» za masonske postulate i simboliku. Od tada sam i otkrio da cijela Istra vrvi od masonske simbolike...

Zamislite se da je 1381.god. i da živite negdje u nekom selu u centru Istre, te da želite ostaviti neku «poruku» odnosno neku «informaciju» za sobom kako bi ju zamijetio i netko u 2000-toj. Kojeg li boljeg medija za prijenos te «informacije» nego izgradnja crkve (ne samo u Istri, naravno). Kad bolje razmislite koliko je na žalost sela (pogotovo zadnjih 50-tak godina) izgubilo identitet zato što se nije poštivala izvorna autohtona arhitektura, ili zato što su se političke ideologije mijenjale. No, što je u tim selima ostalo netaknuto?! Crkvice. Crkvice su te gdje ako ste vješto ostavili traga, taj trag ostaje za vama. Nažalost ne svugdje, zbog devastirajućih «restauracijskih» radova mnoge su crkvice gotovo izgubile identitet! Nekada pomislim kako to i nije slučajno da je župnik dao fino okrečiti crkvicu, a izvana sve zacementirati sa betonskom žbukom. Mogao bih vam ovdje nabrojati jako zanimljivih crkvica na tu temu, ali iz straha da te iste budu na neki način devastirane radije ću to prešutjeti. Pomenuti ću samo jedno od po meni najzanimljivijih mjestašca na temu vitezova Templara i masonske simbolike, to je Gračišće (ovdje na slici), bilo gdje da tamo uperite pogled sve će vam biti jasno...

Ah, taj luzar... kako kaže Shakespeare :)

Što je pak sa etimologijom samog naziva Istra (Histar, Histrija)?!
Uz sve moguće teorije podrijetla, mene naziv Istra nekako začuđujuće podsjeća na sumerski Ištar (…star, stern), što u prijevodu znači Venera.
No dobro, sada smo malo previše zalutali :))

Neka me neko uvjeri u suprotno!

Selo Mrgani (nekad Morgani) iznad Limskog kanala, utemeljio je navodno jedan od poznatijih i kontroverznijih gusara XVI st., Sir Henry John Morgan (1635. – 1688.*) poznat i kao guverner Port Royala (Jamaica 1680.g.). Istina, osim naziva toponima i upitne etimologije istog, možemo li dokazati neku povezanost?! Znamo samo da u to vrijeme kada se povlačio u neke mirnije krajeve, biti gusar stajalo je glave! No, zašto baš Istra?! Moja je pretpostavka ta da je njegova vizija svega bila kako je u srcu stare Europe a opet daleko od svih nepoželjnih očiju. Uostalom neki krajevi pogotovo oko Limskoga kanala, Dvigrada i okolice toliko podsjećaju na njegovo rodno mjesto (Wales), pa je pretpostavka i to bio jedan od uvjeta «doseljenja». Sjetimo se da u to vrijeme nije bilo istarskog ypsilona. Hm, dobro nema ga baš ni sada… No, znate na što već mislim. Što nam ostaje od te slavne ličnosti?! Ostaje nam samo poneko prezime Morgan (!) koje i nije najtipičnije za ove krajeve Europe, i možda negdje tko zna… slavno gusarevo skriveno blago?!

Zašto mi to nismo sposobni pretočiti u zanimljivu turističku atrakciju?! Zato jer smo nesposobni, odnosno zato jer nesposobni ljudi sjede u turističkoj zajednici… Što njih briga za Morgana, i onako plaču dobivaju :)
_________________________________
*25.04.1688. u 11h Morgan navodno umire od ciroze u Port Royale. Hm, previše detaljno da bi bilo istinito?! Tim više što je to po mnogim izvorima samo pretpostavka. Po mnogim je izvorima Morgan uspio pobjeći tadašnjoj velikoj engleskoj hajci na gusare negdje u vode bliskog istoka, što god to značilo…

Već par dana u jutro dok pijem onu prvu kavu, čujem kako ovi naši avioni (koji se skidaju s pračkom) lete iznad moje glave. Pa se mislim, ljudi pa mi kao živimo od nekog turizma!
Što će ovi ljudi koji dođu u Hrvatsku reći. Jedva da smo i uspjeli izvan sezone privući tih nekoliko gostiju kad ono… i onako su do prije dvije godine dolazili sa uvjerenjem je tu Irak. Uvjeren sam kako je takvim gostima to sigurno zadnji put što su došli. Jednostavno ne znam! Ne shvaćam zašto smo mi sami sebi uvijek najveći neprijatelj?! Pa i ta naša vojska koja leti iz tog jadnog vojnog aerodroma za kojeg bi bolje bilo da je neki shopping center, pomišljaju li oni od kud njima lova za «benzin»?! Znaju li oni da ako ne bude gostiju koji dolaze u naše krajeve ostavljati lovu Lijepoj našoj neće ni biti love za njih?! Mislim, pa u Hrvatskoj ima toliko nenaseljenih krajeva… Zar baš ovdje?! Tek kada ono počnu sa nekim kao vježbama iznad Kamenjaka, čemu zaštita ta krajolika?!
Jao se ga nama, ako se nešto ne promjeni pod hitno ne znam kako će to sve skupa završiti. Sreća da postoji ovaj blog pa da se običan smrtnik može izjadati, u kakvom to represivno paradoksalnom kaosu živi...
Neki sam dan vidio kako je policija blokirala promet samo da zaustavi neku jadnu ženu u yugu koja je (u sred podne, u gradu!) zaboravila valjda upaliti svjetla! Nadam se da nije dobila tri godine zatvora zbog toga :)